Skakačko koljeno (jumper’s knee) je bolni sindrom koji je karakteziran pojavom boli s prednje strane koljena. Bol se pojavljuje u području patele (ivera), a najčešće je lokalizirana na njenom donjem polu. Bol je posljedica prenošenja opterećenja velikog četveroglavog mišića (m. quadricepsa) za njegovo hvatište za kost.
Uslijed pojačanih opterećenja pojavljuju se degenerativne promjene tetivno-ligamentarnih vlakana i stvaraju sindrom prenaprezanja koji se naziva skakačko koljeno.
Najčešće je posljedica sportskih aktivnosti, osobito sportova koji zahtijevaju skakanje, trčanje, udaranje. Najviše je povezan s učestalošću treniranja te je češći u sportaša koji imaju više treninga tjedno. Svakodnevno ponavljanje istih aktivnosti dovodi do ponavljajućih opterećenja na tetivu kvadricepsa i ligament patele što dovodi do oštećenja njihovih vlakana.
Podloga na kojoj se provode treninzi ima značajan utjecaj u pojavnosti skakačkog koljena. Tvrde, neelastične podloge uzrokuju povećano opterećenje mišića za kost te razvoj promjena koje uzrokuju karakterističnu bolnost.
Uz podlogu, važan utjecaj ima i sportska obuća koja mora imati svojstva amortiziranja udaraca pri sportskim aktivnostima.
Anatomske varijacije donjih ekstremiteta su još jedan mogući razlog nastanka skakačkog koljena. Osobe s tzv. iksericama (X-koljeno) i/ili ravnim stopalima imaju veću predispoziciju za razvoj skakačkog koljena.
Vrlo važnu ulogu u nastanku skakačkog koljena ima i razina fleksibilnosti stražnje lože (hamstringsa) i kvardicepsa te njihov mišićni balans.
Poseban entitet u dječjoj i adolescentnoj dobi je SInding-Larsen-Johanssonova bolest koja je po svojim karakteristikama i simptomima jednaka skakačkom koljenu no razlika je što je uzrok boli nesraštavanje još uvijek prisutnog centra okoštavanja donjeg pola patele (ivera). To stanje najčešće spontano prestaje završetkom rasta.
Kako prepoznati skakačko koljeno?
Skakačko koljeno je karakterizirano oštrom boli s prednje strane koljena koja može biti različitog intenziteta. Ponekad može biti prisutna manja oteklina. Klečanje pogoršava simptome i uzrokuje jaču bolnost. Aktivnosti u kojima je prisutna pojačana kontrakcija m. quadricepsa pojačava bolnost, poput hodanja niz brdo i niz stepenice, skakanje, čučanje i sl.
Na početku se bol javlja samo poslije treninga, odnosno fizičke aktivnosti, a prestaje nakon kraćeg razdoblja odmora. Napredovanjem bolesti, tegobe u vidu bolova se pojavljuju na početku aktivnosti, a zagrijavanjem nestaje te se ponovno pojavljuje na kraju treninga, odnosno fizičke aktivnosti. U završnom stadiju bolesti je bol konstantno prisutna tijekom treninga, a može se početi pojavljivati i pri svakodnevnim životnim aktivnostima.
Za dijagnostiku skakačkog koljena je u većini slučajeva dovoljna anamneza i klinički pregled.
Od slikovnih metoda se koriste ultrazvuk (UZV) i rendgen (RTG) koljena, u manjem broju slučajeva je potrebna magnetska rezonanca (MR), ponajprije kako bi se isključili drugi razlozi bolova u koljenuu.
Liječenja skakačkog koljena
Osnova liječenja skakačkog koljena je odmor, odnosno modifikacija aktivnosti. Na početku liječenja se preporučuje krioterapija (masaža ledom i analgetskim kremama) te provođenje aktivnosti koje ne provociraju bolnost. Aerobni trening koji se ranije provodio trčanjem se sada preporuča provoditi plivanjem ili vožnjom bicikle bez značajnijeg opterećenja. U slučaju izrađenijih tegobe se kroz 7 dana uvodi u terapiju nesteroidni antireumatik (Brufen, Volatren, Ketonal….).
Po smirivanju akutnih tegoba se preporuča započeti s fizikalnom terapijom. Osnovu fizikalne terapije čini kineziterapija. U liječenju skakačkog koljena se osobito preporučuju ekscentrične vježbe za kvadriceps. Kod provođenja ekscentričnih vježbi se istovremeno jača i isteže mišić jer se mišićna vlakna izdužuju tijekom provođenja vježbi. Potrebno je naglasiti da se ekscentrične vježbe provode vrlo polaganim kretnjama.
U istoj fazi liječenja se provode vježbe istezanja muskulature natkoljenice i potkoljenice te se poboljšava fleksibilnost pacijenta.
Osim kineziterapije, u liječenju skakačkog koljena se primjenjuju i druge metode fizikalno-terapijskih procedura poput TECAR terapije, terapije ultrazvukom i elektroterapije (TENS).
U novije vrijeme se lokalno primjenjuje injekcija autologno kondicionirane plazme, odnosno plazme obogaćene trombocitima (ACP ili PRP) s dvojakim rezultatima prema podacima iz literature. Ranije su se primjenjivale tzv. blokade (injekcije kortikosteroida), no radi povećanog rizika od rupture ligamenta i/ili tetive, danas se one rijetko koriste u liječenju skakačkog koljena.
Dužina liječenja traje ovisno u kojem stadiju bolesti je započeto liječenje. Minimalno trajanje liječenja je 3 mjeseca, a u uznapredovalim slučajevima se liječi i do 12 mjeseci.
Potrebno je naglasiti da u liječenju trebaju sudjelovati i treneri, odnosno potrebno je modificirati i tehniku trčanja ili skakanja ukoliko se utvrdi da je ista pogrešna, a svakako je potrebno prilagoditi intenzitet treninga tegobama. Povratak sportu mora biti postupan uz postepeno povećavanje opterećenja.
Kinesitaping i ortoze mogu imati svoju ulogu periodu oporavka i povratka sportu, no nikako ne mogu biti trajno riješenje.
Kirurško liječenje je rijetko kada potrebno, te je rezervirano za pacijente kojima se nakon dugotrajnog konzervativnog liječenja ne umanje bolovi.
Obratite nam se s povjerenjem.
dr.sc. TOMISLAV MAĐAREVIĆ, dr. med
specijalist ortoped