Često tijekom rada s osobama starije životne dobi čujemo rečenicu: „To je sve zbog godina proizvodnje“, kao da ljudsko tijelo uspoređujemo s automobilom koji se s vremenom troši i počinje kvariti. Iako usporedba ljudskog tijela sa strojem ponekad može biti korisna, ljudski je organizam ipak mnogo složeniji.
Kliničko iskustvo, ali i brojna znanstvena istraživanja, pokazuju da promjene na zglobnoj hrskavici koje često vidimo na nalazima slikovnih pretraga nisu uvijek u izravnoj korelaciji sa simptomima poput boli i smanjenja funkcionalnosti. Nerijetko susrećemo osobe s gotovo identičnim radiološkim nalazima, pri čemu je kod obiju prisutno značajno oštećenje zglobne hrskavice. Međutim, jedna osoba ima izrazitu bol, oteklinu i ograničenje pokreta koljena, što značajno narušava kvalitetu njezina života, dok druga osoba nema nikakvih simptoma i normalno obavlja svakodnevne aktivnosti.
Upravo zato slikovni nalaz ne bi smio biti jedini kriterij za postavljanje dijagnoze i određivanje terapijskog pristupa. Osteoartritis koljena potrebno je promatrati cjelovito, uzimajući u obzir kliničku sliku, simptome, funkcionalne sposobnosti i individualne karakteristike svake osobe.
Što se zapravo događa u koljenu?
Poznavanjem osnovne anatomije i fiziologije ljudskog tijela znamo da zglobna hrskavica nema vlastite krvne žile ni živčane završetke. Hranjive tvari dobiva prvenstveno difuzijom iz sinovijalne tekućine, uz doprinos procesa izmjene tvari sa subhondralnom kosti.
Tijekom života, pod utjecajem različitih mehaničkih, bioloških i metaboličkih čimbenika, dolazi do postupnih promjena u strukturi i kvaliteti hrskavice. Njezina sposobnost spontanog obnavljanja vrlo je ograničena, a trenutačno ne postoji suplement, prehrambeni režim, injekcija ili drugi postupak za koji je pouzdano dokazano da može obnoviti već značajno degeneriranu zglobnu hrskavicu i vratiti joj izvornu strukturu i funkciju.
S druge strane, upravo činjenica da hrskavica nema živčane završetke znači da ona sama po sebi ne može biti izravan izvor boli. To je važno razumjeti jer se kod osteoartritisa često previše pozornosti posvećuje samom oštećenju hrskavice, a zanemaruju se druge strukture koljenog zgloba koje mogu biti odgovorne za nastanak simptoma.
Zašto onda koljeno boli?
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Osteoartritis je multifaktorijalna bolest, a bol može nastati kao posljedica promjena u različitim strukturama zgloba i okolnim tkivima.
Suvremeno razumijevanje osteoartritisa sve se više udaljava od ideje da je riječ isključivo o lokalnom mehaničkom trošenju zglobne hrskavice. Danas ga promatramo kao bolest cijelog zgloba, ali i kao stanje na koje utječu sistemski metabolički i upalni procesi.
Uz promjene na hrskavici, kod osteoartritisa mogu biti prisutni skleroza subhondralne kosti, lezije koštane srži, stvaranje osteofita (koštanih izdanaka) te upala sinovijalne ovojnice. Za razliku od hrskavice, sinovijalna ovojnica dobro je inervirana i može biti značajan izvor boli. Također, promjene u subhondralnoj kosti i okolnim mekim tkivima mogu pridonositi nastanku i održavanju simptoma.
Važnu ulogu imaju i upalni medijatori, odnosno signalne molekule koje sudjeluju u regulaciji upalnih procesa. Njihovo djelovanje može povećati osjetljivost nociceptora (receptora odgovornih za registriranje potencijalno štetnih podražaja) i tako pridonijeti nastanku i intenzitetu boli.
Primjerice, osobe s prekomjernom tjelesnom masom, osobito uz prisutnost metaboličkih poremećaja, mogu biti izložene povećanoj razini sistemske upale. Zbog toga smanjenje tjelesne mase i uključivanje u redovitu tjelesnu aktivnost nemaju samo svrhu smanjenja mehaničkog opterećenja na koljeno. Njima nastojimo poboljšati i opće metaboličko zdravlje te utjecati na upalne procese u organizmu.
Stoga, iako na prvi pogled može zvučati kontradiktorno preporučivati fizičku aktivnost zglobu koji je već opterećen degenerativnim promjenama, takva preporuka ima vrlo dobro znanstveno i kliničko uporište.
Smijemo li vježbati iako nas koljeno boli?
Da! Bol nije uvijek pokazatelj dodatnog oštećivanja tkiva. Kod osteoartritisa bol je često posljedica promijenjene osjetljivosti i aktivnosti različitih struktura, a njezin intenzitet ne mora nužno odgovarati stupnju strukturnog oštećenja.
Redovita tjelesna aktivnost jedan je od temeljnih elemenata konzervativnog liječenja osteoartritisa koljena. Može pridonijeti smanjenju boli, poboljšanju mišićne snage, pokretljivosti i funkcionalnosti te održavanju samostalnosti u svakodnevnom životu.
Moja je preporuka da svaka osoba pronađe aktivnost umjerenog intenziteta koja joj odgovara i u kojoj može dugoročno uživati. To može biti hodanje, vožnja bicikla, plivanje, vježbanje u vodi ili ciljano osmišljen program terapijskih vježbi.
Istraživanja ne pokazuju da je jedan oblik tjelesne aktivnosti univerzalno superioran svim ostalima. Najvažnije je odabrati aktivnost koja odgovara individualnim mogućnostima, zdravstvenom stanju, preferencijama i dostupnosti.
Naravno, intenzitet i opterećenje potrebno je prilagoditi trenutačnom stanju koljena. Blaga i prolazna bol tijekom ili nakon aktivnosti ne mora biti razlog za prekid vježbanja, ali izraženo ili dugotrajno pogoršanje simptoma znak je da je potrebno prilagoditi opterećenje i, prema potrebi, potražiti stručnu procjenu.
Jesu li bol i smanjenje funkcionalnosti koljena indikacija za operaciju?
Ne nužno!
U liječenju osteoartritisa koljena nastojimo primijeniti sve odgovarajuće konzervativne metode prije nego što se razmatra operativni zahvat. To prvenstveno uključuje kvalitetno osmišljenu i individualiziranu fizikalnu terapiju, edukaciju o prirodi bolesti, prilagodbu tjelesne aktivnosti, regulaciju tjelesne mase kada je potrebna te razvoj strategija samostalnog upravljanja simptomima (self-management).
Takav pristup zahtijeva vrijeme, kontinuitet i aktivno sudjelovanje osobe u procesu liječenja. Ne možemo očekivati značajne i dugoročne rezultate nakon nekoliko terapijskih tretmana ili kratkotrajnog razdoblja vježbanja.
Ishodi konzervativnog liječenja razlikuju se od osobe do osobe. Kod dijela osoba dolazi do značajnog smanjenja simptoma i poboljšanja funkcionalnosti, kod drugih se stanje stabilizira, dok kod određenog broja osoba simptomi unatoč provedenom liječenju ostaju izraženi ili se postupno pogoršavaju.
U takvim slučajevima, kada bol i funkcionalna ograničenja značajno narušavaju kvalitetu života, a konzervativno liječenje nije postiglo zadovoljavajuće rezultate, može se razmatrati operativni zahvat ugradnje totalne ili parcijalne endoproteze koljena. Odluka se donosi individualno, na temelju simptoma, funkcionalnog statusa, kliničkog pregleda, radioloških nalaza i očekivanja osobe.
Ortobiološko liječenje koljena – hijaluronska kiselina i ACP-PRP
Posljednjih godina sve se više pozornosti posvećuje ortobiološkim metodama liječenja osteoartritisa koljena. Riječ je o injekcijskim postupcima kojima nastojimo utjecati na uvjete unutar zgloba, ublažiti simptome i poboljšati funkcionalnost. Među najčešće primjenjivanim postupcima nalaze se injekcije hijaluronske kiseline i plazme bogate trombocitima (PRP), uključujući ACP-PRP.
Hijaluronska kiselina prirodna je sastavnica sinovijalne tekućine koja pridonosi njezinim viskoelastičnim svojstvima i podmazivanju zglobnih površina. Njezina primjena u obliku intraartikularne injekcije ima za cilj poboljšati viskoelastična svojstva zglobne tekućine te potencijalno smanjiti bol i olakšati kretanje. Međutim, klinički rezultati istraživanja nisu jednoznačni i ne pokazuju jednaku učinkovitost kod svih osoba. Važno je naglasiti da hijaluronska kiselina ne obnavlja istrošenu zglobnu hrskavicu.
ACP-PRP (Autologous Conditioned Plasma – Platelet Rich Plasma) predstavlja oblik autologne plazme bogate trombocitima, koja se dobiva iz vlastite krvi osobe. Nakon uzimanja krvi i centrifugiranja, izdvaja se plazma s koncentriranim trombocitima koji sadržavaju različite čimbenike rasta i signalne molekule. Njihov potencijalni učinak uključuje modulaciju upalnih procesa i utjecaj na biološko okruženje unutar zgloba. Cilj primjene ACP-PRP-a jest potencijalno smanjiti bol i poboljšati funkcionalnost koljena.
Dosadašnja istraživanja pokazuju obećavajuće rezultate primjene PRP-a, osobito kod osoba s blagim do umjerenim stupnjem osteoartritisa. Ipak, postoje značajne razlike među istraživanjima u načinu pripreme pripravka, koncentraciji trombocita, protokolima primjene i odabiru pacijenata. Zbog toga još uvijek nema dovoljno dokaza za jednoznačan zaključak o optimalnom protokolu i dugoročnoj učinkovitosti.
Važno je razumjeti da ni hijaluronska kiselina ni ACP-PRP ne predstavljaju metodu regeneracije već značajno oštećene zglobne hrskavice niti mogu zamijeniti kvalitetno provedenu rehabilitaciju. Njihovu primjenu potrebno je razmatrati individualno, uz realna očekivanja i prethodnu procjenu mogućih koristi i ograničenja.
Zaključak
Osteoartritis koljena mnogo je složeniji od jednostavnog procesa trošenja zglobne hrskavice. Bol i funkcionalna ograničenja ne ovise isključivo o radiološkom nalazu, a pristup liječenju ne bi se smio svoditi na pokušaje obnove hrskavice ili uklanjanje strukturnih promjena.
Temelj kvalitetnog liječenja čine edukacija, redovita i prilagođena tjelesna aktivnost, odgovarajuće doziranje opterećenja, regulacija tjelesne mase kada je potrebna te individualno odabrane terapijske metode.
Naš cilj nije nužno vratiti koljeno u stanje kakvo je bilo prije nekoliko desetljeća, nego omogućiti osobi što bolju funkcionalnost, smanjenje boli i kvalitetan život unatoč postojećim strukturnim promjenama.
Jer, na kraju, nije najvažnije kako koljeno izgleda na rendgenskoj snimci, nego koliko dobro osoba može živjeti i funkcionirati s njim.
Autor: dr. sc. Tomislav Mađarević, dr. med.
specijalist ortoped
Muči vas bol u koljenu?
Dogovorite pregled u Poliklinici Mađarević u Rijeci i saznajte koje mogućnosti liječenja odgovaraju vašem stanju.
Dogovorite pregled ili nazovite 099 6826 628.